|
|
| < | rujan, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Everything I can't say somwhere else...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Što reći?? Da, osjećam se hepi..
Čitajući ovaj zadnji post, i one prethodne koji su se vezali uz Čudnog, smijem se samoj sebi... Ljudi su oduvijek govorili kako vrijeme liječi rane i kako s vremenom sve prolazi... Vjerojatno je to točno...
Moram priznati da nikad nisam mislila da ću se toliko samozavarati kao što se jesam glede njega.. Ne tolko glede njega, kolko glede mojih osjećaja prema njemu.. Ono što sam zapravo mislila da je ljubav, je zapravo bila tjeskoba od potištenih, neizgovorenih riječi upućenih njemu. Mučilo me je to što mu nikako nisam mogla reći što "osjećam" za njega...Nikada do sada nijednom dečku nisam pokazala da mi se sviđa, i to je bila jedina stvar koja me pokazivala i određivala onom starom ja.. Sve ostalo se promijenilo.. Ja sam se promijenila, na bolje.. Jedino me upravo ta neka hrabrost da kažem što mislim suprotnom spolu spriječavala da budem bolja i na tom području.. Sve do jučer.. Obećala sam samoj sebi da ću mu reć, i jesam..
Naravno, odgovor je bio očekivani. On ne želi ništa, ništa više od prijateljstva.. U trenutku kad je to rekao nisam bila svijesna o čem se radi, al kad sam išla prema kući, zapravo mi je laknulo. Kao da mi se nešto prosvijetlilo u toj mojoj blesavoj glavi..
Pomislila bih da će me pogoditi to nenalaženje "jednakih osjećaja", al zapravo nisam ni shvatila da sam upravo i naišla na isti odgovor koji sam duboko u sebi i ja osjećala.. Shvatila sam da je veći problem bio to što sam ja bez dečka, on bez cure, a svi oko nas u paru, nego to što ja hoću NJEGA. I koliko god bi neka cura nakon tog razgovora bila u bedu i negativna još neko vrijeme nakon toga, ja kao da sam živnula.. Pao je teret s mojih grudi, i osjećam se lakšom. Sve mi je jednostavnije. I naš odnos mi je puuuuno jednostavniji. Sad smo si sve riješili, nema nedorečenih stvari.
Pokazao se jučer jako ne-čudnim (
), i to me jako razveselilo..
Željela bih da ostanemo prijatelji (što i hoćemo) i nađemo svatko svog partnera koji će nam se uistinu svidjeti..
Samo se nadam da se ja neću opet prevariti..
Vrijeme je grozno.. Gotovo da groznije ne može biti.. (Dobro, može.. Ali, nije to bitno sada.. ) S vremenom se slaže i moje raspoloženje.. Nekako sam bezvoljna, prazna.. Imam osjećaj kao da život prolazi pored mene, a ja ga gledam kao neki pasivni prolaznik.. Kao da netko drugi živi moj život, a ja nemam nikakvog utjecaja, osim kao promatrač... Trenutno sam na nekoj prekretnici u životu.. Nezaposlena, napuštenog fakulteta, neizvjesne budućnosti.. Društvo u kojem mi je ovih godinu dana bilo predobro kao da polagano blijedi.. Baš mi je sve nekako sivo.. Hvatam se za sitne lijepe događaje.. Primjećujem sitnice.. Moglo bi se reći "od muhe radim slona", ali to mi je trenutno jedino dobro.. Jedino kad sam bezbrižna, vesela i sretna je dok plešem.. Tada ne mislim ni o čemu lošem, ne mislim zapravo NI O ČEMU.. Samo sam opuštena i plešem.. Strah me da ću to izgubiti, da ću se morati odreći tog plesa, jer kako moja teta kaže "ne možeš samo plesati"... Inače sam poznata po tome da zaobilazim probleme, rijetko se susrećem s njima.. Uvijek ima vremena.. Ali, ovo je ipak previše.. Moram se trgnuti iz sna i krenuti ka nekim produktivnijim radnjama... Ali opet, koliko god se neke stvari izmiču iz svoje normale, toliko se neke stvari vraćaju k njoj.. Primjerice, odnos s Čudnim.. Koliko god sam mislila da više nikada neće biti onog nenapetog druženja u ekipi, zbog njega, ipak sam se prevarila.. U zadnje vrijeme smo čak počeli i komunicirati.. Naravno, i dalje smatram da je to dijelom neko pretvaranje, zaboravljanje da je ikad postojalo nešto.. Shvatila sam neke stvari o njemu.. Vidim koliko određene osobe utječu na njega.. Osjećam njegov pogled na sebi.. Osjećam njegov strah prema meni.. Kao da mi se boji nešto reći, kao da mi se boji prići.. Mislim, i bolje mu je! Neka se boji, s obzirom koliko je bio grub.. Ali, ja nisam takva da mrzim ljude.. Nadam se da nikada neću ni postati.. Ne mrzim ni njega.. Zapravo.. Koliko ga trpim, i dajem mu nove prilike.. Mislim da ga.. volim.. Ali, to je isto minus.. Ne bih smjela.. Moram ga zaboraviti, precrtati.. I izvana izgleda kao da sam to napravila.. Ali, ja sama znam da nisam.. Jer, dovoljan mi je pogled u njegove duboke tužne plave oči da znam da još uvijek nešto osjećam.. A opet znam da ponos neće dopustiti ništa više.. To je jedan od onih beznadnih slučajeva.. Jednostavno nismo kompatibilni i to je to.. No, čak sam i previše zaokupljena tim dečkom.. Zaista moram prestati...
Upravo kao i ovaj post, tako su i moje misli razbrkane, raštrkane.. Znam da je trebalo dugo da uopće napišem post, ali jednostavno zato što se nisam mogla natjerati.. Ili sam bila prelijena da počnem pisati.. Tko zna.. Sad jesam.. Tko zna koliko će proći do sljedećeg puta.. Nadam se da neće biti tako dugo.. 
Ljeto, 2007. godine. Vodice...
Nas 4 prijateljice smo imale svake večeri istu priču.. U apartmanu smo igrale "Čovječe ne ljuti se i pij" (igra s alkohol, gdje su pravila da piješ ako si pojeden, te ukoliko pojedeš... ), te zatim otišle na naš zidić na rivi i zafrkavale se s prolaznicima...
Tako su jednu večer prošli neki mladi dečki koji su išli pit na plažu, dobacile smo im nešto u prolazu i to je to.. Nastavile svojim putem.. Kasnije te večeri smo ih susreli na našem zidiću... Naravno da se moja frendica (iz prijašnjih postova) odmah krenula upucavati tom jednom slatkom dečku (koji je zaista bio jako dobrog izgleda), ali on je djelovao poluzainteresirano.. Dovoljno nezainteresirano da je odmah na licu mjesta ne zbari, kao što bi to radili ostali dečki... Ja sam se zafrkavala s njim i drugim frendom, te smo krenuli svatko u svoj apartman..
Druge večeri, nakon naše igre, krenule smo na naše poznato mjesto.. No, ovaj put smo morale prošetati malo jer je moja najbolja prijateljica po prvi put iskusila stanje potpunog pijanstva.. Ali, u potpunosti.. Nije mogla stajati na nogama.. hehe.. Ona me iznenađivala cijelu večer.. Znam je gotovo cijeli život.. I oduvijek je bila mirna, povučena cura, koja je bježala od dečkiju kao od čudovišta...Previše je sramežljiva bila..Ali, te večeri je prva prišla trojici dečkiju na plaži.. Moja draga frendica (prijašnji postovi :D) se odmah bacila na ovog jednog, a ona je sjela pored drugog.. Te večeri je prvi puta poljubila dečka, zabrijala, zbarila se.. Kako god hoćete.. Ja još uvijek nisam.. Frendica i ja smo pričale s trećim frendom, a kak su stvari postale kod ova dva para zanimljive, otišli smo se prošetati.. Tad smo opet sreli onog dečka od jučer (preslatkog!), zafrkancija, da bi na kraju frendica zapisala njegov broj (jer ja nisam imala mob) da se nađemo poslije...
Oko 3 ujutro smo se našli.. I naravno, opet moja frendica oko njega.. Zovemo mi njega i još 2 frenda u apartman.. Na putu tamo on nju nešto pita za kaugumu, pomišljam "to je to.. ona mu se sviđa.. tako i onako sam way out of his league..", no on se okreće prema meni i priča samnom..
Tu večer sam i ja iskusila svoj prvi poljubac (i nešto više), s tim da nisam bila mrtva-pijana i sjećam se svega... On je to jutro u 5 morao ići doma (u Švicarsku), ali je ostao samnom do pola 6.. Sati su brzo prolazili.. Puno smo pričali,nešto se mazili, ljubili... Iako se zapravo nismo ni znali, povezali smo se na neki poseban način.. Priznao je da sam mu se svidjela zbog nečeg drugačijeg, da mu je žao što ide.. No, kako to preko ljeta biva, otišao je, ja zaboravila... Life goes on..
Ove godine smo ponovno nas 4 išle u Vodice... Naravno, igrom sudbine je on došao istu večer u Vodice.. Sad više nije bio sladak, sad je bio zgodan.. Zrelije izgleda.. Ne znam zašto, al bio mi je bed prići mu na plaži i pozdraviti ga.. Tko zna jel me se sjeća, bilo je puno cura prošle godine, pogotovo ako izgledaš tako kao on.. Ali, znam da me prepoznao, gledao me cijelo vrijeme.. Ali, naravno, ja sam takva (kao što sam bila i s Čudnim..) da odajem dojam kao nezainteresirana, iako nisam.. 
Skupljala sam hrabrosti svaki dan da pokažem drugačije, nadala se da ćemo ga vidjeti navečer negdje (onda bi bilo drugačije, lakše).. U utorak smo se vraćale kući, a u nedjelju sam ga vidjela na plaži.. Prvi put sam mu se otvoreno nasmijala, i on meni iznenađeno zbog moje reakcije.. Morao je ići, al okretao se gledajući me.. Veselila sam se ponedjeljku i plaži.. A tada.. Njega nema.. Samo njegovi frendovi, njega ne... Taman kad smo bili ručnik pored ručnika, taman kad se frend meni počeo obraćati (nazvavši me imenom - tko zna kako zna.. 
).. Čule smo priču između njih.. Jedan od njih je bio bolestan.. Možda je to on.. Il se možda vratio kući... Ne mogu vjerovati.. Opet sam uspjela uprskati.. Vjerujem da bi mi to bilo prekrasnih 10 dana (ili 8..), al ne... Ma, čak da je bila i jedna noć, ne bi žalila... Bar ne kolko sada.. Najradije bih se vratila, bar na jedan dan/noć.. Ne mogu vjerovati.. Sve je bilo na mjestu.. Od svih dana, taman je došao tjedan kad sam ja bila na moru... Ali, što je tu je.. Možda sljedeće godine..
Ili više nikada..
Nastavljam sa životom... Pitajući se što ću sljedeće uništiti.. 
Da, upravo se tako osjećam.. Kao da mi je slomljeno srce...
Oduvijek sam spadala pod onu skupinu dobrih, naivnih cura koje vjeruju u ljubav i dobrotu. Uvijek sam vjerovala u ono dobro u osobi. I kad bi svi ostali „popljuvali“ neku osobu, ja bih našla neku dobru stranu.
Tako je bilo i sa Čudakom. Svi su mi govorili da je kreten i loša osoba. Ja nisam to tako mislila, ne mislim ni sada. Vidjela sam tu pozitivnu stranu uvijek u njemu.
Ispalo je da sam se moguće ipak prevarila...
Nakon onog četvrtka, i onog „zaboravi sve“ tog poslijepodneva, te petka s nedefiniranim ponašanjem, osjećala sam se zbunjeno. Htjela sam biti sigurna što će biti. Najpametnija ideja mi je bila da mu pošaljem poruku sa sadržajem da se čujemo preko msn-a, sms-a il nađemo da ja kažem šta imam, a i on pošteno izrazi... To sam i učinila. Zapravo sam se htjela naći s njim, i reći mu kako, ako on ne želi ništa, želim da ostane sve u prijateljskim vodama, te da se možemo praviti kao da se ništa nije dogodilo, iako bih ja bila zadovoljna da i bude nečeg više.. Ovisi o njemu... Ali, priliku za to nalaženje nisam imala.. Naime, dobila sam odgovor na tu svoju poruku.. Poruka je glasila ovako: „Naša situacija je jasna. Ja ne želim imati više apsolutno nikakve veze s tobom i ne zanima me što ti želiš. Zaboravi sve što je moglo biti. I za to nije potrebno nikakvo nalaženje ili dopisivanje.“
Nakon početnog šoka zbog količine hladnoće u ovoj poruci, nisam se mogla prestati pitati zašto je trebao biti tako okrutan. Naime, meni je ova poruka užasno okrutna.. Toliko je hladna i zlobna... Dobro, odbila sam spavati s njim, ali nisam ga odbila u potpunosti.. I ako ništa nije htio, u redu... Mogao je reći da ipak ne želi ništa, da se prevario, i to je to.. Ali, zaista.. Nije bilo potrebe za takvom hladnoćom. Možda imam subjektivno gledište oko te poruke, pošto je namijenjena meni, ali ja takvo nešto ne bih NIKADA nikome poslala. Čak da ga i mrzim..
Razgovarala sam s prijateljima o tome (koji su bili u šoku sadržajem poruke također), te sam nailazila na isti odgovor: „Jesi li ti sigurna da je to on napisao?“.. A tko bi drugi.. (Iako postoji jedna cura koja bi čak i mogla tako nešto napraviti, op.a) I sad ne mogu doći k sebi. Čak niti ne toliko zbog odbijanja (iako i to igra ulogu), nego upravo zbog načina. Postavlja mi se pitanje zar je on TOLIKO povrijeđen da bi tako nešto išao slati? Ili pak toliko bezosjećajan da mu je ta poruka beznačajna? I to me muči.. Ne mogu doći do odgovora.. Čovjek je očito dao do znanja kako ne želi imati APSOLUTNO NIKAKVE VEZE samnom.. (Iako mi ni to nije jasno.. Kako je mogao reći tako nešto, a zna da ćemo se viđati, da smo u istom društvu...).
Bila sam šokirana i tužna, ali nakon hrpu utjehe od svojih najdražih prijatelja, osjećala sam se bolje. I čak me niti više nije toliko pogađalo. Znala sam da ja nemam ni za čime žaliti, i nemam se čega sramiti, te mu mogu normalno pogledati u oči nakon svega, što pak za njega nisam sigurna.
No, tada.. Jučer (nedjelja) je bio plesnjak (ilitiga salsa party) kao i svake nedjelje. Razmišljala sam da mu, ako ga slučajno sretnem tamo, onako usput samo kažem sa smješkom „dobre poruke pišeš“ ili tako nešto.. Ali, kad sam došla, čula sam da je taj dan pao s bicikla i razbio se, sav izgrebao ili što već.. No, ipak je došao. U mene nije ni pogledao gotovo, bio je cijelo vrijeme vani (s tom curom koja je mogla poslati poruku, op.a. Naime, ta cura je njegova „najbolja frendica“ i cura od najboljeg frenda. No, već dulje vrijeme kruže priče da njih dvoje muljaju nešto, s obzirom da jesu prošle godine, kad su prevarili njenog dečka. A uostalom, stalno su zajedno.. Vani se više druže njih dvoje, nego ona sa svojim dečkom. Drže se za ruke, grle, itd.).
Ponašala sam se normalno tamo, ali me pogodilo. Ne mogu vjerovati kako tako brzo mijenja mišljenje. Zašto onda u petak nije bio tako zao?! Čemu onda zagrljaj? Mislim, ja ne grlim osobe koje mrzim i s kojima ne želim imat nikakvog posla! Što se toliko promijenilo s petka na subotu da je sada ovako kako jest??
Od svih tih pitanja skoro sam zaplakala čak tamo. Jedva sam došla doma i nisam više mogla izdržati. Nisam ni sama mogla vjerovati da plačem zbog njega. Ne zaslužuje on to. Ali, ja ipak plačem, i meni se ipak srce slama. Upravo zbog te hladnoće. Najradije bih ga sve to išla pitati, ali ne mogu.. Kako da ja trčim za njim, a on se izjasnio.. Zašto je tako teško to pustiti i zaboraviti? Koliko će vremena još proći da se smirim.?
Očito je istina ono, što si stariji tvoja naivnost je sve manja... Ali, ja ne bih htjela prestati vjerovati u ljubav i u dobro u ljudima.. Ovo me pogodilo, ali ja sam i dalje naivna.. Vjerujem da je dobar dečko, koji ima svoje trenutke.. I zbog toga mi je žao svega...
Prvo da odmah kažem kako mi je dobro bilo u Rovinju.. Obožavam svoje društvo, a i još sam se više zbližila s nekim članovima tog društva... Jedva čekam sljedeću godinu. To je nešto što se pamti dugo, dugo, dugo...
Odnos s Čudakom tamo je bio na razini – nule... Uopće nismo komunicirali.. Dapače, većinom me ignorirao, tj. uopće nije obraćao nikakvu pažnju na mene.. To me niti nije toliko zamaralo s obzirom da sam bila sa svojim društvom, i da mi je bilo lijepo...
Kad smo se vratili u Zg, Rovinj je bio glavna priča, a naše društvo se nalazilo na plesnjacima... Tu sam čak i počela nešto komunicirati s njim, ali na nekoj srednoj razini.. Niti potpuno izolacija, nit neko posebno komuniciranje..
No, počeli smo se zafrkavati s još jednim frendom preko msn-a.. Zapravo taj frend je povezao svo troje, dok smo igrali poker (na face-u.. hehe) i krenula je zafrkancija.. Čak sam ja više komunicirala s frendom, nego s njim.. al ok..
On (Čudak) mi je trebao spržiti jedan cd, i donijeti. Kao i uvijek, reagirao je na način da si ja sama moram doć po njega ako ga hoću.. No, tada je zezancija krenula na seksualne teme, tako da je ispalo da ću ga ja pozvati kod sebe na „druženje“... To je sve i bila zezancija, ali on je trebao ići na more, tako da sam stvarno htjela da dođe donijeti taj cd, jer mi je trebao... I došao je..Oko 1 ujutro..
Kao i inače kad je dolazio, situacija je bila normalna. Pričali bi, zafrkavali se malo, i onda bi on otišao.. Tako je bilo i ovaj put..
Nakon početnog sjedenja na stolcu prebacio se na krevet.. I tako smo pričali ležeći jedno nasuprot drugome.. Možda se to čini kao nešto veće, al rekoh, to je i inače normalno kod nas..
No, tada.. nešto se dogodilo.. On me poljubio.. I tada se isti tren izmaknuo i ponovio istu rečenicu koju sam ja njemu rekla na bazenu tada... Ne mogu vjerovati da se točno svega sjeća... Naravno, samo me zafrkavao, jer je nastavio dalje.. Ostatak noći. (dobro, 2 i pol sata) smo nastavili s nježnostima.. Ali nismo išli „do kraja“.. Iako je to zapravo i bila očito neka njegova namjera, ja jednostavno nisam mogla.. Sprečavalo me nešto.. A to nešto je zdrav razum.. Naravno, mogla sam iskoristiti tu situaciju i gotovo, ali čemu?? Da mi 3 mjeseca nakon bazena samo tako dođe i želi nešto takvo.. Moje ponovno (ovaj put ipak malo drukčije) odbijanje ga je opet uvrijedilo.. Tako da sam sutradan od njega čula u istom tom razgovoru nas troje prijatelja, da zaboravim na sve... Dobro, ja bih to zaboravila, bilo je lijepo dok je trajalo (jako lijepo), ali sad nastavljamo dalje..
Ali.. Ne znam koji mi je vrag! Ne mogu zaboraviti.. Ne mogu se niti oteti činjenici da je on kreten koji me hoće iskoristiti.. Ali, također imam neki osjećaj da on tada to nije mislio ozbiljno (tada = kad je rekao da zaboravim).. I da je užasno neodlučan (takav je i inače po prirodi).. Ali, jučer smo se vidjeli nakon svega toga na plesnjaku.. Skužila sam ga dok sam plesala s drugim dečkom.. On je plesao s jednom curom.. Nisam ga pozdravila, nije ni on mene.. Pa plešemo..Al, tada je moj partner pozdravio njega.. I kad smo krenuli na mjesto, završio je slučajno pored mene i zagrlio me... To je bio neki prijateljski zagrljaj (ili možda ipak nije, a ja sam to tako shvatila, kad je prethodni dan napisao one riječi.. I možda sam ga upravo tada ja opet nekako reagirala, pa se on odmaknuo).. No, nakon toga.. On nije ni pogledao u mom smjeru, ni prozborio riječi samnom.. Nije me ni pozdravio kad je odlazio.. (kao što me nije ni poljubio na rastanku kad je odlazio od mene, već je otišao sa „aj bok“)..
To me danas pogodilo... Ta njegova hladnoća jučer.. Ne znam.. Zaista ne znam šta da radim.. Da mi je frendica u takvoj situaciji rekla bih joj „ma pusti ga.. kreten, ne zaslužuje te..“.. Ali ne mogu to napraviti.. Ne mogu prestati osjećati nešto za njega.. Jer i osjećam.. A opet, ne mogu mu reći da ipak nešto osjećam.. Ne mogu skupiti hrabrosti i poniziti se tako pred njim.. Što da radim?? Ah...
Evo, da ne bih stalno kukala, ajmo se malo veseliti.. I hvaliti.. 
Postoji jedan event koji se održava već četvrtu godinu za redom, svakog ljeta, u Rovinju. Taj event se zove Croatian Summer Salsa Festival, i on u svijetu nas plesača salse znači puno. To je događaj koji čekamo cijelu godinu. Veselimo se tih 4 dana učenja, plesanja, zabave i, naravno, druženja sa ostalim plesačima. Onaj tko pleše razumjet će o čemu je riječ. Živimo cijelu godinu za ta 4 dana...
Ja sam prošle godine isto trebala ići, ali ni prijateljica ni ja nismo imale dovoljno novaca da si to priuštimo (karte nisu jeftine, ruku na srce), ali nije nam ni toliko bilo žao zato što nam je ekipa bila relativna. Ove godine smo u društvu prijatelja, skoro pa najboljih, te bi svakome od nas neodlazak na taj event predstavljao jednu veliku tragediju. Planiramo taj odlazak od početka godine, štedimo novac, veselimo se.. Ali, to se činilo tako daleko.. Ne mogu vjerovati da je došao taj dan.. I da idemo SUTRAAAAA!!
Toliko se veselim tom Rovinju da se sve bojim da će ispasti katastrofa... Naravno, nije ništa bez problema, pa sam tako uspjela dobiti menstruaciju dan prije, te sam sigurna da ću je imati sve dok se ne vratim. Malo me je to bacilo iz euforije, ali uspjela sam se smiriti..
Nadam se, također, da ću dobro prihvaćati vrijeme provedeno u istom apartmanu sa golupčićima prijateljima (opisanim u Kukanje 1). Zasad mi je sve super. Cijela ta euforija oko samog eventa me zaokuplja, tako da sam čak i sretna zbog svega, pa i njih... hehe
S tim da i Čudak isto ide tamo, i bit ćemo svi zajedno, pa neznam što će s tim biti...
Uuuufff.. Učenje salse od najboljih svjetskih plesača, ples s mnoštvom ljudi, kupanje, sunčanje, zabavljanje... Ne mogu dočekati...
Bar malo da se maknem iz ove rutine...
Rovinj, here I come!!!
Moja ljubav prema salsi počela je jednog ljetnog dana jednim slučajnim odlaskom u jedan lounge bar gdje se plesao upravo spomenuti ples. Nije mi trebalo ni pet minuta, a da ne poželim istu stvar. Plesati kao oni. Svi koji su iskusli takvo što, znaju o čem pričam...
Eh, odlasci tamo su postajali češći, sve dok se nisu pretvorili u redoviti odlazak dvaput tjedno kad je bio party. Nikog nismo znale osobno (prijateljica i ja), ali smo za svakog imale nadimke i komentare.. (To su bili nadimci tipa: Deda, Ljiga, Debela, Plavuša(muško), Vikler, Slatki, itd. ). Nakon nekog vremena počele smo i upoznavati ljude, ali nadimci bi ostajali..
Tako smo znali i za tu dvojicu dečkiju. Iako ih nismo često primjećivale (kao neke druge, češće plesače) znale smo za njih, i dale im nadimak. Jedan je naočigled sladak, jasan primjerak dečka na kojeg cure odmah padaju i zaljubljuju se. Drugi je fizički manje privlačan od ovog prvog, ali je opet, zahvaljujući svom savršenom tijelu, iznad prosjeka (što pripomažu i njegove nebesko plave duboke oči). Ovaj prvi čisti šarmer, ovaj drugi čudan.
Mojoj prijateljici je ovaj prvi odmah zapeo za oko, a ovaj drugi joj je bio odvratan. Meni je bio ovaj prvi (normalno) privlačan, rijetko kojoj curi nije, ali opet... Nisam mogla reći da mi je ovaj drugi odvratan, imao je to nešto što je privlačilo, što je na kraju ipak i ona morala priznati.
Spletajem okolnosti morale smo se s njima upoznati iz čisto ekonomičnih razloga, a to je da smo krenule kod njih na tečaj.
Početni dogovor je bio odmah: ovaj prvi njen, ovaj drugi moj.. Naravno, to je bila zezancija, ali opet.. Mogle smo pokušati. Kako je vrijeme prolazilo, tj. kako su tečajevi prolazili, meni se sve više taj čudak svidio. Bilo ga je stvarno teško za shvatiti, ali upravo je to i bilo zanimljivo. No slučaj se ipak malo promijenio... Čudak je pokazivao zanimanje za Nju, a Slatki je pokazivao veće simpatije prema meni nego prema Njoj (iako je on već imao curu, tako da je bio prekrižen, op.a).
Vrijeme je prolazilo, a Ona je postajala sve nesigurnija. Da, bio joj je odvratan, al očito joj je prijalo to što pokazuje zanimanje za nju, s tim da je počela i ona uviđati tu njegovu privlačnost koju sam ja vidjela. A nesigurnost je još proizlazila i iz toga da se on meni stvarno svidio.
Očito je nesigurnost nestala jer su se njih dvoje spetljali. Ali, sudbina je htjela da to traje par tjedana, i završi s pričom kao da ništa nije ni počelo. I to s njegove strane.
Ja sam se cijelo vrijeme pokušavala pomiriti s tom činjenicom da su oni zajedno, ali opet mi je bilo žao nje na kraju, s obzirom da ona nije htjela taj prekid. Ono što me iznenadilo, ali i sve ostale, je to što je ispalo da je ona zajubljena u njega. Nakon njihove gotove priče, njena patnja za njim trajala je još mjesecima. (A trajala bi i dan, danas da nema novog dečka).
Ono što je mene najviše pogodilo je bila činjenica da ga ja nikad nisam zapravo preboljela, al da nikad više neće biti išta moguće između nas, s obzirom da je ona zaljubljena u njega i obzirom da je ona već bila s njim. To tako ne ide. Ne možeš biti s dečkom, s kojim je bila tvoja frendica...
Vrijeme je prolazilo. Odnos između njih dvoje je postajajo bolji. (Bolji od onog početnog izbjegavanja i ne pričanja uopće). Ponašali su se prijateljski, ali i ona se polagano ipak hladila i nije više bila toliko zagrižena.
Odnos između njega i mene se nit nije mogao nazvati nikakvim odnosom. Jedina komunikacija koju smo nas dvoje imali bio je ples. Svi smo slavili Novu zajedno, tako da smo tamo malo pričali, zafrkavali se, i svi se povezali. Ja sam ga već odavno prihvatila kao prijatelja, i kao ništa više, tako da sam se mogla nositi s time... Nakon toga, naš se odnos malo poboljšao. Više smo plesali zajedno, više je on obraćao pažnju na mene. Ponekad mi je bio čudan svojim postupcima. (Npr. jednom me uzeo da plešemo i pitao jel bi htjela biti njegova plesna partnerica – što je došlo kao iz vedra neba, s obzirom da nit nismo baš nešto često plesali.) Ti njegovi čudni postupci postajali su sve češći. Počeo me je zvati posebnim nadimkom, uvijek me nekako drugačije držao za ruku od ostalih kad smo plesali, sve češće me grlio. Sve dok jednom nisam išla s najboljim frendom (iz prošlog posta) i njim doma, i dok me šetajući jednostavno nije uhvatio za ruku i šetao tako samnom.. Da, bilo mi je čudno, ali sve mi je to bilo i prijateljski. Takva ponašanja u našem salsa svijetu nisu strana, to je zapravo sasvim normalno friendly ponašanje. Tako da nisam to htjela ni drugačije shvaćati. Niti si davati lažnu nadu, ili bilo što drugo. Ali, da mi je bilo čudno, jest.
Onda je došlo noćno kupanje. Išlo je naše društvo, išao je i on... Sve je bilo super.. Zezancija.. Svi zajedno.. Onda je on odlučio otići van (bila je još uvijek zima, btw. ), a nitko nije htio ići s njim. Ja sam otišla jer mi ga je bilo žao da ide sam.
Isplivali smo van na hladni zrak, koje je moje tijelo poduprijelo drhtajima. Al zato mi jezik nije prestajao raditi. Stalno sam nešto brbljala, nevezano uz bilo što. On je sjeo na dio bazena predviđen za sjedenje (
), a ja sam stala nasuprot njega. Naša konverzacija se nastavila, s tim da smo si sad bili bliže. Ali, rekoh, ništa to nije čudno.. Zagrljaji da me ugrije su sasvim normalni, prijateljski... Vani je bila potpuna tišina, niti žive duše, tako da su i naši glasovi postajali tiši. Moj kratak pogled na lijevo u potrazi za nekim šumom, i osjetih... Njegove usne na mojima. Poljubio me! Ne želim uopće pisati o milijun različitih misli koje su mi prošle glavom.. Uzvratila sam lagano, ali tad sam se sjetila Nje.. Ona je možda još uvijek patila i još uvijek gajila nade, a on mene ljubi.. Izmaknula sam se i jedino što mi je palo na pamet je bio zagrljaj. Tada nas je čuvar istjerao van (tj. Unutra) jer je bilo zatvaranje... On se prije ulaska okrenuo, pogledao me tim prodorno plavim očima i rekao: „daj mi pusu“. Ne sjećam se jel opet on mene poljubio ili sam možda ipak ja to napravila, ali sjećam se da sam se opet udaljila i rekla : „nije pametno“...
Nakon toga on je promrmljao par riječi i otišao ispred mene, ušli smo u unutarnji, spremili se i otišli doma..
Nisam mogla vjerovati.. Ono što je on uspio napraviti jest zbuniti me u potpunosti. Koliko god sam se pomirila s činjenicom da nikada ništa neće biti između nas, sad me skroz izbacio iz takta. Ali, mučila me Ona. Osjećala sam kao da sam je izdala. Iako, teoretski, prošlo je gotovo pola godine od njih dvoje, ona je već imala nekoliko dečkiju od tad, i bila je zbunjena u vezi tog drugog dečka.. Ali, opet.. Ja to ne mogu samo tako prihvatiti i preći preko toga. Stalno moram izanalizirati sve.. Uf, glupače!
Uglavnom, vrijeme je prolazilo, a onaj naš trenutak u bazenu nije bio razjašnjen između nas dvoje. Oboje smo se pravili kao da se nije ni dogodio. Sve dok ja nisam odlučila pitati njega što je s tim i dobila odgovor da sam uništila trenutak i da nemamo o čemu više razgovarati. Očito sam mu ranila ego, ili što već.. Zaista smo se i pravili kao da ničeg nije bilo. Ali, nekako je ipak bilo drugačije. Kao da smo izazivali jedno drugo. Tj. Više je on mene izazivao. I to u plesu. Namjerno bi me privukao skroz blizu i plesao samnom tako, ili me uporno gledao u oči.. Pomislila sam da to umišljam, sve dok me ljudi nisu počeli ispitivati jesmo li nas dvoje zajedno. Ili opominjati na način na koji me gleda.. Ali, ništa se nakon toga nije dogodilo.
Ja zaista neznam što da napravim u vezi toga. Ljudi mi uporno daju savjet da ja pokušam nešto, da mu pokažem, jer me sigurno neće odbiti.. Ali, ne mogu. Ja imam osjećaj da hoće... Pogotovo u zadnje vrijeme kad me otvoreno ignorira... Sad, kad nemam više zapreka, s obzirom da je Ona u najsretnijoj mogućoj vezi i fućka joj se za Čudnog, sad je gotovo.
Jednostavno bih ga trebala zaboraviti, pustiti i nastaviti sa životom. Ali nikako ne mogu. Što je najbolje uporno si govorim kako ne želim ništa ozbiljno s njim. On mene privlači na toj nekoj neozbiljnoj bazi, i nemam potrebe ulaziti u neku vezu. Ali opet, imam osjećaj da sam se ipak zaljubila...
Razmišljnja o njemu, neki čudni trnci koje ne osjećam prečesto, i prema svima... Al, bojim se da je sada prekasno..
Nije da nisam naučena na to.. Takve stvari se često događaju u mom životu..
Sve je počelo prije osam mjeseci…
Nekolicina nepoznatih ljudi počela se družiti vezana zajedničkim interesom. Polagana upoznavanja, sve češća druženja. Po prvi put u životu osjećala sam se kao da tamo pripadam. Zadnjih par godina bila sam posebno povezana sa prijateljicom koja mi je polagano postajala sestrom. Iako smo karakterno jako različite osobe, upravo nas je ljubav prema tom zajedničkom interesu povezala. Taj interes je ples. Život nam se spajao u puno faktora. Škola, ples, kasnije i posao. Nije postojao dan, a da se mi ne vidimo. Nije postojala tajna među nama. Povezanost je bila gotovo savršena. Ali, sudbina nas nije mazila. Oduvijek sam ja bila u sjeni. Bar što se dečkiju tiče. U tih par godina, s kojim god ona dečkom pronalazila „sreću“, taj isti je bio moja patnja. Njoj to nikada nije smetalo. Nakon nekog vremena, više nije ni mene. Tako je suđeno valjda. „Moji“ dečki ne vole mene, vole nju. U redu je to. Naravno, te veze nikako nisu na kraju funkcionirale, ali opet sam ja morala prolaziti onu torturu gledajući njih dvoje zajedno, a znajući da sam ja ta koja je željela biti s njim, opet sam ja morala prolaziti ono tješenje i razgovaranje s njom da postoje i bolji... Ali, na kraju krajeva, uvijek smo opet nas dvije završavale same.
Sve do tog društva… Nisam više imala potrebu toliko se vezati za nju. Tu je bilo hrpu ostalih ljudi koji su bili toliko dragi i dobri, i koji su bili uz mene. Naravno, naše sestrinstvo još uvijek traje. (Naravno, tu je opet dečko kojeg ja hoću, a koji hoće nju..) I ovaj put sam prešla preko toga (ipak malo teže, jer je ovaj put bilo još gore, ali jesam..). Rekoh, imala sam ostatak društva.
Onda se pojavio On. Dečko koji je jako zabavan, koji je drag i koji je zapravo isti JA. Počela sam se intenzivnije družiti s njim (intenzivnije od ostatka društva). Kulminacijom druženja otkrili smo koliko smo identični. I to toliko da je zapravo bilo i zastrašujuće. Događalo se da smo mi JEDINI koji imamo određena mišljenja, volimo određene (iste) stvari, određena ista gledišta, itd. I to je odlazilo toliko u krajnost da su nam se iste stvari počele događati, i to potpuno nevezano. (Npr. Oboje smo ISTI dan dobili posao (svatko svoj), dobili iste nagrade, istu poziciju na različitim mjestima…) Postali smo pravi prijatelji.. Nikada između nas nije bilo nečeg višeg od tog prijateljstva, ali sama spoznaja da je on samo moj mi je bila dovoljna. Po prvi put, ja ga nisam dijelila s njom. Naravno, bili su oni prijatelji, ali ipak sam ja bila ta bitnija, kojoj se prvoj obraćao za sve, koju je tražio savjete, s kojom je provodio vrijeme. Bilo mi je savršeno. Našla sam najboljeg prijatelja…
Ali, jednostavno, u mom životu to tako ne ide…
Tijekom vremena, kako smo oboje počeli raditi, naše druženje se nije smanjivalo. Sve dok kod njega nisu tražili zaposlenike. Mene nije mogao ubaciti jer već radim, ali je zato ubacio Nju, koja je tražila posao. Normalno da su se više počeli družiti. Osjećala sam kako se naš odnos polako mijenja. Bili smo super, ali to više nije bilo to.
Sve do dana kad mi njih dvoje nisu obznanili da su zajedno…
Čak i dečko koji mi nije bio dečko uopće, nego mi je čak bio i više od toga, opet više nije samo moj, opet je njen. I to ne samo da sada nije katastrofa od njihove veze, već se vole, ovaj put je zaista ozbiljno kod oboje.
Naravno, trebala bih biti sretna za njih. Najbolja frendica i najbolji frend – zajedno.. Ali kako?! Ja sam izgubila njih oboje.. I to preko noći…
Viđam ih kad se svi družimo, stalno je s njom… Samostalna druženja između nas dvoje (kao nekad: odlazak na hranu u 22 navečer i ostajanje sve do pola 4 ujutro brbljajući, odlasci u kasne šetnje, zabavljanje po parkićima, konstantno plesanje, itd.) više uopće ne postoje… Nije mi jasno zašto se to događa.. Zašto ona mora meni uzeti sve?! Možda sam ja sebična, jer ga želim samo za sebe.. Ali, bila bih sretna da je on našao curu, koju će voljeti, bilo koju curu, samo ne nju… Sad više nisam ni sebična, sad sam okrutna.. Ali to je zaista tako. Sve ono što ja volim, za čim ja čeznem, dobije ona.. S ovakvim osjećajima koje sada imam, bilo bi banalno reći da smo si najbolje prijateljice još uvijek. Ja nju volim, i jesam, sretna sam zbog nje. Našla je dečka svog života.. Pa makar to bio i on. Sve je to super i lijepo, jedino je problem što meni fali… I to što znam da više nikada neće biti isto. A pogotovo zbog činjenice što znam da takav dečko i takva moja srodna duša više ne postoje…
Smatram da većina ljudi ima višak vremena ako provodi vrijeme na internetu... I to ne zbog toga što ima posla, već jednostavno zbog toga što nema pametnijeg posla. Tako i sa blogovima. Ljudi imaju VREMENA pisati kad pišu blogove. A pogotovo oni koji ih imaju više.. Ja sam, na žalost, jedna od njih.. Iako već imam postojeći blog, poželjela sam pisati neki za koji neće nitko znati.. Nitko moj, barem... Početni razlog pisanja bloga je bilo upravo to da se mogu "izjadati" negdje kad ne mogu to učiniti s nekim, ali se na kraju ispostavila da previše ljudi koje ja znam zapravo i čita ono što ja pišem.. A ona moja početna želja da mogu bez straha "govoriti" je iščezla... Iako sada neću početi napadati sa svojim problemima.. Svatko ih ima, i riješava na vlastiti način..
Za početak ću početi analizom. Čitajući blogove (i to na poslu, s obzirom da je zanimljivo da ne može bit zanimljivije) otkrila sam da je većina njih (da ne pretjerujem i kažem, svi) mračna.. I to je sasvim razumljivo.. Nikome se ne događaju lijepe stvari i onda ima potrebu to podijeliti sa širim pučanstvom na svom blogu, nego zapravo uživa i živi s tim lijepim stvarima. Čim se nešto loše događa, odmah se ide jadati upravo na blog.
Meni je žao što vidim toliko mladih ljudi koji su premračni za svoje godine. U redu je, nemam nikakve predrasude prema ljudskim ukusima, ali konstantno slušanje heavy, rock, punck, hardcore metala s jasnom porukom "daj mi nešto da se ubijem" ne zaslužuje publiku najosjetljivijih godina. Rekoh, neću osuđivati, ali ti ljudi gube pogled na svijet, u vedrijem tonu, i sve vide mračno. A to se jasno vidi i iz spomenutih blogova.
Moj neće biti takav. Više je nešto kao "opet kukam, život mi je grozan, etc." gluposti. Ali, negdje moram, pa ajde budem tu..
